Zdenka Feđver > KAKO UKRASTI PRIČU

          Lako.

Samo kopiraš primljeno pismo.

Sa Cetinja.

Od Željka Dapčevića.

Prijatelja. Dobrog i dragog.

“Vojvodina, zemlja usporena. Mirna. Ravna. Ljudi vade riječi kao što čupaju noge iz dubokog blata. Čak i muve sporije lete. Točkovi se ne okreću, oni se odmotavaju. I sve tako, i sve tome slično.

I dođoh. I vidjeh. Prvi, pa drugi, pa treći i svaki sledeći put.

Vidjeh zemlju britkih kontrasta, jasnih suprotnosti.

Kad je dan, onda je svijetlo bez sjenki, bez prelaza i dilema. Dan u punom obimu od horizonta do horizonta. Bez brda kao kolebanja u svitanju. Kad je noć, onda je tama sa najdaljim svijetlima kojima ne možeš odrediti blizinu. I skoro ti je svejedno koliko si daleko.

Zelena boja kukuruza, skoro crna, na samo par santimetara od vatreno žutih suncokreta, sa jedne, i vrišteće zlatne pšenice sa druge strane. Opet bez kompromisa, bez dilema, bez prelaza i prilagođavanja.

Idealno ravne površi polja pastelnih boja sa neprebrojnim glavama suncokreta, vlatima pšenice, stabljikama kukuruza. Neviđena gužva i metež. Usred njih crne, katranisane bandere dovoljno udaljene jedna od druge da ne grade ni perspektivu.

U moru ustalasalog života, poleglog po zemlji, kao upozorenja strše ugljenisana strašila, bandere. Bez puzavice koja bi im pozajmila barem privid života, bez kaplje neke boje koja bi ih primakla uzavrelom životu oko njih.

Bez kompromisa. Bez suživota. A zajedno.

Na ravnom licu zemlje brazde. Na mjestima, u zemljama, koje imaju reljef čija je površina ustalasana i naborana, brazde ako ih i ima ne mijenjaju krajolik. Uklapaju se u njega. Linije se spajaju, povezuju, nestaju. U Vojvodini ne. U njoj brazde zasijecaju prostor. Određuju pravac. Orijentaciju.

Bez kompromisa. Bez brda iza kojih bi se mogle barem na čas skloniti. Jasne i svima vidljive. Kontrastne.

Kažu, u Vojvodini vlada izvjesnost, nema dramatike.

A ja sam čitavo vrijeme razmišljao što ako se negdje u dalekoj Aziji u ovom času neki talentovani žuti igra sa tek napravljenim vremeplovom i jednim pritiskom na nerandžasto dugme meni izgubljenom u ravnici na glavu sruči čitavo Panonsko more sa svim ribama i školjkama. Vidio sam čak i balončiće koji mi izlaze iz zabezeknutih usta. Zbog toga bi mi svaki put laknulo kad bih se bar na čas popeo na Frušku goru.

Pa onda neka mi kažu da nema dramatike. Jedino nijesam siguran da li je dugme nerandžasto.”

Zdenka Feđver (seka) @ Čet, 12.10.2017. 22:44
Prethodna blog poruka
Da biste komentarisali blogove, morate biti ulogovani.
Prethodna blog poruka